Važnost psiho-socijalne podrške osobama koje žive sa HIV/AIDS-om

 

17.10.2018. u prostorijama Instituta za socijalnu i obrazovnu politiku održano je predavanje  pod nazivom ,,Važnost psiho-socijalne podrške osobama koje žive sa HIV/AIDS-om,'' u  saradnji Instituta za socijalnu i obrazovnu politiku i Savjeta za implementaciju omladinske politike Danilovgrad, a u okviru oblasti rada Instituta i Savjeta-borba protiv svih oblika zavisnosti i polno prenosivih bolesti i psiho-fizičko zdravlje mladih. Adekvatna podrška prijeko je potrebna kad se osoba nađe u kriznom razdoblju neposredno nakon dijagnostifikovanja bolesti.HIV-infekcija pogađa sve dimenzije života: fizičku, psihološku, socijalnu i duhovnu. Savjetovanje i socijalna podrška mogu pomoći ljudima i njihovim bližnjim da se efikasnije suoče sa svim stadijumima infekcije i poboljšaju kvalitet života. HIV-infekcija još uvijek, nažalost, često rezultira stigmom i strahom onih koji su pogođeni njome i njihovih najbližih. Događalo se i da saznanje o infekciji dovede do gubitka socio-ekonomskog statusa, zaposljenja, dohodaka, udomljenja, smanjenjem mobilnosti te uskraćivanjem potrebne zdravstvene zaštite. Stoga se veliki broj osoba zaraženih HIV-om iz navedenih razloga odlučuje za ćutnju I patnju između četiri zida. Stigma I diskriminacija povezana sa HIV/AIDS-om čini ovu bolest drugačijom od drugih hroničnih i potencijalno po život opasnih bolesti. Osobe najčešće kriju bolest kako bi se zaštitile od stigme i diskriminacije. Ali taj pokušaj da se sami nose sa HIV-om sa druge strane uskraćuje primanje toliko važne podrške njima značajnih osoba čak I prije nego pokušaju da razgovaraju o novonastaloj situaciji.

Velikom broju HIV-pozitivnih osoba zajednički su sljedeći osjećaji: Strah – zbog straha i stida osobe se često odbijaju povjeriti drugim osobama te stoga ne dobijaju adekvatnu podršku – kako od pojedinaca, tako i od ustanova koje se bave ovom problematikom. Strah kod osoba sa HIV/AIDS-om može proizaći iz nepredvidive prirode bolesti. Strah takođe može pogoršati simptome depresije i dovesti do osjećaja bespomoćnosti i frustracije. Iracionalan strah se javlja i kod drugih osoba, a posebno onih koji čine socijalnu mrežu oboljele osobe, što može rezultovati njenim odbacivanjem I čak potpunom izolacijom.

Osjećaj gubitka – do pojave efikasne antiretrovirusne terapije, kad je smrtnost od HIV/AIDS-a bila visoka, HIV-bolest se nazivala bolešću gubitaka. Danas, kad je život osoba sa HIV/AIDS-om uslijed dostupnosti i primjene pomenute terapije znatno produžen, pojavile su se druge vrste gubitaka – gubici koji se događaju u samom pojedincu, a koji mogu biti fizički (gubitak određene tjelesne funkcije, dosadašnje uobičajene aktivnosti postaju nedostupne, gubitak zaposljenja, prihoda, apetita, promjene u fizičkom izgledu…) te simbolički (gubitak samopoštovanja, vjere u sebe, određenih odnosa ili promjene u njima).

Ljutnja – ljutnja može biti istovremeno usmjerena na nekoliko objekata. Osobe sa HIV-om mogu kriviti: sebe – zato što su se zarazili; svoje bližnje – jer nisu mogli ništa napraviti; sistem podrške – zbog manjka razumijevanja, empatije ili saosjećanja; društvo – zbog odbacivanja…

Depresija – osjećaji depresije su takođe česti i oni mogu biti izraženi kao osjećaji obeshrabrenja, malodušnosti ili bespomoćnosti. Signali koji upućuju na postojanje depresije uključuju smetnje sa spavanjem, promjene apetita, odustajanje od uobičajenih aktivnosti, neuspjeh u pronalaženju zadovoljstva ili poteškoće u koncentraciji.

Osjećaji zavisnosti – mogu se javiti kod osoba sa poteškoćama proizašlim iz gubitka funkcionalnog kapaciteta u psihičkom i emocionalnom području. Zavisnost o drugima ugrožava samostalnost, privatnost, osjećaj kontrole kao I osjećaje bespomoćnosti i ranjivosti.

Nada – nisu svi emocionalni odgovori na HIV/AIDS negativni. Osobe koje imaju nadu i koje imaju planove za budućnost žive duže. Nada im pomaže u prevladavanju loših dana. Osjećaji nade variraju iz dana u dan, a izvori nade različiti su od osobe do osobe.

U lakšem prevladavanju navedenih osjećaja u što efikasnijoj prilagodbi osoba sa HIV/AIDS-om na postojeću situaciju veliku važnost ima socijalna podrška. Uz najznačajniju podršku postojeće socijalne mreže osobe oboljele od HIV/AIDS-a, veliku važnost imaju psihosocijalna podrška i grupe samopodrške. Najvažnije što grupe samopodrške, odnosno, kako se u literaturi nazivaju, grupe za samopomoć i uzajamnu podršku, daju pojedincu razumijevanje I spoznaju da nisu jedini koji imaju taj problem. Činjenica da osoba koja je HIV-pozitivna nema čvrstu socijalnu mrežu ne treba biti jedina indikacija za beneficiju od suportivne grupe. Mnoge HIV-pozitivne osobe imaju složenu socijalnu mrežu, ali ona ne mora nužno biti korisna ili iskreno podržavajuća kad je u pitanju nošenje sa HIV/AIDS-om. Takav tip grupa takođe može biti vrlo djelotvoran i za članove porodice oboljele osobe.

Uz ovakav tip podrške vrlo je važna i, kao što je već navedeno, psihosocijalna podrška.

Psihosocijalnom podrškom osobe sa HIV-om sposobne su bolje odgovoriti na stres izazvan činjenicom da su pozitivni i manje je vjerovatno da će doživjeti ozbiljne mentalno-zdravstvene probleme. Psihosocijalna podrška takođe osnažuje oboljele osobe da stvaraju pozitivne promjene.

Iako je situacija u Crnoj Gori u pogledu informiranosti o HIV/AIDS-u bolja nego u počecima postojanja infekcije, stigma i diskriminacija još uvijek su prisutne što pokazuje I anketno istraživanje koje su sproveli Institut za socijalnu I obrazovnu politiku I Savjet za implementaciju omladinske politike. Stigme I diskriminacije znatno opterećuju osobe pogođene tom bolešću pa postojeće negativne emocije čine još izraženijima. Sve to otežava svakodnevni život sa bolešću, posebno ako su u tome sami.

Predavači su bili izvršni direktor Instituta Mitar Radonjić I izvršna direktorica Savjeta Milica Đukanović.

Prijavite se na Newsletter!